L E G E N D A O G O R I
” Kada je Bog stvarao svijet , Gori je zapalo najgore mjesto – među brdima i planinama gdje zima traje i po šest mjeseci .
Zbog toga je Gora bila tužna i utučena . Bog jevide tako zamišljenju , pa joj reče : - Šta ti je, što si nevesela ? Gora ,
sva uplakana , odgovori : - Kako da budem vesela kad sam samana kraju svijeta i kad me ovakvu niko neće . Bogu bi žao ,
pa joj obeća : - Ne budi tužna , poslaću ti žitelje koji ćeti se radovati kao što se nikome na svijetu neraduju .
Biće tužni i veseli zbog tebe . Tužni , kad te budu ostavljali , a veseli kad ti se budu vraćali .
Iseljavanje iz Gore do 1912. godine
Prije 1912. godine, tj. do odlaska Otomanske imperije sa ovih prostora, iz Gore nije bilo znatnijeg iseljavanja. Tvrdnje pojedinih autora da “s procesom islamizacije stanovništva počinju veća iseljavanja” nemaju naučno utemeljenje. O tome je pisao i Jovan Trifunovski, koji tvrdi da je pronašao pravoslavne iseljenike iz Gore, čiji su se preci doselili krajem XVIII i u XIX vijeku izbjegavši primanje islama. Nesporno je da je bilo pomjeranja stanovništva i iseljavanja, ali su to bile uobičajene pojave na ovim prostorima. Veličina slova: a a a Trifunovski je na osnovu terenskih istraživanja utvrdio da je bilo iseljenih goranskih rodova u pološkim selima – Tearcu, Donjem Palčištu, Setolu, Siničanu, Gradecu – mahom iz Restelice i Broda. Iseljenih goranskih porodica ima i u selu Brodec, u Gornjoj Reci, kao i selu Kruša u Skopskoj kotlini. Šefćet Hodža pominje jednu porodicu doseljenu iz Restelice u selo Topoljane u Ljumi. Milivoj Pavlović navodi da i u selima Župe – Rečanu, Nebregoštu i Manastirici ima relativno starijih doseljenika, naročito iz Prizrenske Gore. Jedan rod u Manastirici je zadržao prezime Gorani. Pavlović je, proučavajući govor Sredačke Župe, zaključio da su uticaji i strujanje, naročito iz Gore i Tetova, “mnogo važnije nego što se obično misli”. Cvijić pominje doseljenike iz Gore i u Mušnikovu i Gornjem Selu. Iseljenih goranskih porodica ima i u drugim kosovskim mjestima. Mnoge porodice danas nose prezime u čijoj se osnovi nalazi ime Gora. U Mamuši, u kojoj danas uglavnom žive Turci, poznata je Goranska mahala u kojoj su doseljenici iz Gore. Međutim, mještani ne znaju tačno vrijeme doseljenja. Nekoliko porodica u Poslištu, selu nadomak Prizrena, zna da su njihovi preci doseljeni iz Restelice i Krsteca i ističu da su do prije tridesetak godina održavali rodbinske veze sa njima. I u drugim selima u okolini Žura, na obodu Šar-planine, ima doseljenika iz Gore. Milenko Filipović pominje doseljenike iz Gore u Biluši, Vljašnji, Hoči Zagradskoj i Leskovecu. Iseljenih goranskih porodica ima i u drugim mjestima Kosova – u Davidovcu kod Štimlja, Pokleku kod Glogovca i drugim mjestima, naročito u gradskim sredinama. Većina je asimilirana, osim što su neki zadržali prezimena Gorani, Goranci, Gora i druga koja upućuju na oblast iz koje su doseljeni njihovi preci. Dakle, u vrijeme turske uprave bilo je pojedinačnih slučajeva iseljavanja, ali broj stanovnika koji je Gora imala do 1912. godine pokazuje da je situacija bila dosta stabilna i da prelazak na islam nije mogao biti uzrokom masovnijeg iseljavanja, već je, nasuprot, doprinosio stabilizaciji i održanju stanovništva. Proces prelaska na islam u Gori je dugo trajao (od početka XVI do sredine XVII vijeka), što je suprotno tvrdnjama mnogih autora da je “islamizacija” u Gori nasilno izvršena u vrijeme Kukli-bega i Sinan-paše. Prema historijskim dokumentima, Kukli-beg je umro 1537. godine, kada je, na osnovu turskih deftera, broj muslimana u Gori još bio neznatan. U ovom periodu bilo je masovnijih pomjeranja stanovništva i unutar Gore zbog bolesti i velikih epidemija koje su harale na ovim prostorima. Jedna takva epidemija je zahvatila Goru krajem XVII vijeka kada su pojedina sela bila zapaljena i uništena. Bila je to kuga, bolest u narodu poznata kao “crna čuma”. I danas žive legende da su na pojedinim mjestima nekada bila naselja, kao što su Gljivnike, Gušafce, Preminje, Grmjane i druga, o čemu svjedoče historijski dokumenti kao i toponimi. Pouzdano se zna da su u tom periodu formirana i dva sela na drugoj strani Šare – Urvič i Jelovjane – kao goranska subgrupa (danas u Makedoniji). Najveći dio stanovnika pomenutih sela zna da su njihovi preci porijeklom iz Borja, Restelice, Kukaljana, Kruševa i drugih sela s druge strane planine i da su, vjerovatno, tu doseljeni u XVII ili XVIII vijeku. Prema istraživanjima koje je 1952. godine obavio Jovan Trifunovski, 78% domaćinstava ovih sela vodi porijeklo iz Gore.
Tradicija Gore TERLIK
( Narodna nošnja, svadba). Crni mantil ( goranci ga zovu "terlik"). Krakteristican je za zene u gori ( nose ga udate zene, da se napravi razlika od udate i neudate zene). Tek udate neveste nose "anteriju" . Devojke nose samo klasicnu narodnu nosnju. Koja je iskljucivo rucni rad. Sve se radi rucno. Udate zene i neveste takodje nose ("kapa") kapu sa dukatima. Venac iznad kape karakterise isto (neveste). "Svitarka" je ukras ( marama ukrasena, rucno radjena). Ona j...e generalno jarkih boja ( u poslednje vreme najvise se nosi crvena, ranije je bila narandzasta, zelena). Jedino mi je zao sto se izgubilo uzimanje mlade na konju. Kao maloj mi je to tako ostalo urezani u secanju kao nesto prelepo. Mlada je ukrasena, lice joj se ne vidi prekrivena je "svitarkom". Nosi ukraseni kisobran. I ceka je je beli konj, koji je isaran. Cekaju je da je vode muzevljevoj porodici, dok se celo selo okuplja oko njene kuce. Takodje i mestani iz drugih sela. Takodje nosenje dara "aljistari" je karakteristicno za Goru. Mlade devojke nose dar i igraju kolo. Zatim svatovi "zuanci" idu od sela do sela i zovu na svadbu. Na Goranskim svadbama su svi pozvani. Takodje "Masala" i to se polako gubi. Sto je jako lose. Uvek sam volela to da gledam. Mislim da jedini u Gori pocinju svadbe u ponoc i traju do 2-3 h ujutru. I jako su vesele. O Gori i danima da pisem bilo bi malo. I muskarci imaju svoju nosnju. I tacno se zna ko je mladozenja ima (zelenu svitarku-maramu i "štapće" ukrseni stap) i koji se stavlja oko ruke i ima tako reci privezak u kome je slika neveste. I obaveni su tupani. Bez njih nista ne moze da prodje.
imami u službi sprovođenja
Gora:
Zakon o zabrani nošenja zara i feredže nastupio je na snagu krajem 1950. godine a, među prvim agitatorima i sprovodiocima našli su se, pored nadležnih sudskih i policijskih organa vlasti, imami koji su, odajući poslušnost komunističkom vrhu a zarad očuvanja vlastitih interesa i položaja, i iz straha od političkog pritiska, naređivali i propagirali otkrivanje djevojaka i žena, pravdajući svoj čin, da je "po zakonskom putu došlo i da se mora poštovati" te muževi porodica koji su, u službi novoj religijskoj politici, slijedili komunističke zakonitosti. Veličina slova: a a a Narodna skupština Bosne i Hercegovine usvojila je 27. septembra 1950. godine Zakon o zabrani nošenja zara i feredže. Usvajajući mišljenje i zahtjeve "baze", zakone slične sadržine usvojile su i narodne skupštine Crne Gore novembra 1950. godine, Srbije 9. januara 1951. godine i Sobranje Makedonije početkom 1951. godine. Ovim zakonom je zabranjeno nošenje, prisiljavanje ili nagovaranje žene da nosi zar ili feredžu ili na drugi način pokriva lice. Prema tome, bila je zabranjena nošnja ogrtača tipa zara ili feredže i pokrivanje lica. Marame nisu zabranjene te se na nekim slikama žena koje su skinule zar vidi da su zadržale maramu na glavi. Za samo nošenje zara i feredže predviđena je kazna do tri mjeseca zatvora ili novčana do 20.000 dinara, kao i za svako zahtjevanje da se ta odjeća nosi. Za prisiljavanje žene da nosi tu odjeću ili za vršenje propagande u tom smislu predviđena je kazna lišenja slobode sa prinudnim radom do dvije godine ili novčana do 50.000 dinara. Zakon o zabrani nošenja zara i feredže nastupio je na snagu krajem 1950. godine a, među prvim agitatorima i sprovodiocima našli su se, pored nadležnih sudskih i policijskih organa vlasti, imami koji su, odajući poslušnost komunističkom vrhu a zarad očuvanja vlastitih interesa i položaja, i iz straha od političkog pritiska, naređivali i propagirali otkrivanje djevojaka i žena, pravdajući svoj čin, da je "po zakonskom putu došlo i da se mora poštovati" te muževi porodica koji su, u službi novoj religijskoj politici, slijedili komunističke zakonitosti. Zakon je uveden sa namjerom da se muslimani izjednače sa nemuslimanskim stanovništvom i da se njihove vrijednosti, kakve god da su, zatru u korist vrijednosti koje je propagirao tadašnji režim. Ovo se dešava u Jugoslaviji poslije Drugog svjetskog rata. Zakoni ovog tipa krše osnovna ljudska prava. Article 18: Everyone has the right to freedom of thought, conscience and religion; this right includes freedom to change his religion or belief, and freedom, either alone or in community with others and in public or private, to manifest his religion or belief in teaching, practice, worship and observance. Universal Declaration of Human Rights U nastavku slijedi autentična ispovijest na lokalnom goranskom govoru Hate (Abdi) Idrizi, nakon prisilnog skidanja zara i feredže (terljik i prebuljujene) početkom 50-tih godina prošlog stoljeća. Ispovijest govori o duševnim patnjama i traumama kroz koje su prolazile žene u regionu Gora, Kosovo. Može se zaključiti kako je komunistički sistem razarao muslimansko društvo i temelj njegovog stuba - ženu.
Hata Idrizi - 13.07.1926. Globočica - 28.11.2010. Kruševo "A terljik ka ni turalje. Nema terljik da se nosi, bes terljik. Šo će rabotame, prvo ne odbuljilje. Napre sme idalje svi vake (skroz pokrijene samo oči se viđilje) eto vake nabuljene. Oči će viđiš. Pa ja ka djambaladjija som idala, i Magbulja jen den beše dejka, velji mori manesto takva pristala daj da te prebuljim. Ka će zeme Magbuljće dejka beše, nemužena (Nazifova mati) ko će me prebulji i od toga som zela da se vrzujem, da se maznim. Me nabuljila, eto vake velji a ja ka djambaladjija perza take na krivo ala-ala. I ne odbuljilje, ljice odbuljeno, alji terljici sme imalje. Ka će ni turet terljici, a đubre a nadvor. Jaišica šo bila prebuljena sedala vo zatvor. Odma te zimajet i vo zatvor. I ja više šo će rabotam take, ke da ideme, nigde. Idet na hodža vo Biljofci, idet ke Đeljadinovci, malo som poidala na hodža na mejtep. Džafer ne učiv da pišujeme. Ja deca sitne, žene šo imalje ćeljeđi ne ge zimalje, i mene ne me puštija, da neučim. Ama nema so šogo da ideme. Će navreme kožuf, terljik nekoga naopako. Skutača nat terljik će go opašeme, đambaladžije. I ni sošiv Medija, nani sošiv, a nana nigde ne iljizala (nejdala) jako kaputće, jako ubavo, ke će iljeze negde da bide so kaputće. Galjipici Hasan i dav kaput, Kamuš lji mu go dav, kaput muški i će go navre. Imame dva kaputi Idrizove, jen Rizetu, jen doma sedaf. I ona so nego Galjipica. Mije so Medinica nemame šo da navreme, kupuje jeno ka plajetno, vo koljepka som go stavala, ka štofče, ni soši po jeno mantiljće. Od ke ni ge sošiv ne znm Medija. A kotef će perem vo reka, som ošla so mantiljćeto. Ti dohođa Muminica, žiti Sajbija, brata, jen brat i je od Zli Potok, brat na asker će mi ide a će mi go dadeš mantiljće. Ka će ti go dajem, kako da se sljećem sega, čekaj terljik da zem. Ze terljik, ja naopako terljik, zgora skutača, ogolj vo vrt Muaremoski i ti zaminuje Ragipu otec, Osman. On bif glaven ovde, Osman, Ragip vo sud šo radiv od Resteljica. I on zaminav me videf. Ka će mi pratet knigiće, tuje šo imav nekoj, te vika Osman presednik. A ja som go dala i terljik naopako i skutača zgora. Naopako terljik. I ja od tuje, sama nejdem. Idris doma beše, go navika. Idris nejdem, idi ke sakaš, si imala mantiljće šo si dala? Ot tuje Idris i ja otidome, ja reko mantilj a Osman presednik, ne zima um, vo zatvor vo Dragaš će te nosi. Idris me kara, tija, me jade. I me puštia, neme zea. Ja turi veće i naopako terljik i sve. A Akikica tuarija na ramena će digne, mintan će se izobljeće, sve na Ukrsta (češma) ćiduje bez terljik take. Trebe voda da sipeš, napre se rabotalo, đubre da teraš, da iljezeš na niva. Šo sme patilje, a ne si ka sega da imaš da obljećeš. Nemaš, terljik pokrivav, a terljik ne so santina, tkajen so vovna. Ka benebrek. Manesta terljik ne som imala. Mi sošilje vovnen i od torija (tuarija) mi se očepiv, dupka zakrpen na ramena i jašmak, nema ništo na nego. Zgorajašmak će mi go stajet, terljik očepen. Zgorajašmak će idujem vo Globočica. Takvo jašmadže samo ne na nego nešto. Jena troha. Poslje deca ka se činilje sunet od Borje ni doneslje, tija Vehap, Vebija so tupani sunet, Borje celo bilo, babo sve so tupani. I mi doneslje decam jašmaci belje, a jašmaciti nemkoljikave. Ja som ge zela i za natterljik, a vovnen terljik. Zabranilje terljici, buljene. Sve, šo znm zaš. Udba bila. A na žetva, terljik vovnen, nema na niva da turiš terljik, pa da žneš, a težok, a vrućina, šo da rabotaš. Majka mi imala jeno terljiće, išćepeno i som go zela i obojke šo noset vovnene klašne som go iskrpila ta sefa. So terljićeto poslje ne zapuštaa so terljici, sme šilje platnene. A Medinica prvata na balkon Hebiposki go prostirala, sabaalje ne go našla i go zelje i ostanala bes terljik".
Izvor: Kruševo i Gora kroz historiju
Grad podno Šare - U Dragaš na pazar - vo Dragaš na pazar
Pijaca spada među najstarije tekovine u historiji civilizacijskog razvoja. Prostor za izlaganje robe uređen na početku po prašnjavoj kaldrmi datira još iz antičkih vremena. Od onda pa do današnjih dana mijenja se mjesto i ponuda, ali uprkos konkurenciji u vidu trgovina i trgovinskih lanaca - pijaca i dalje opstaje. Veličina slova: a a a Okružene trgovinskim centrima, velelepnim samoposlugama, uređenim diskontima, sve brojnijim piljarama - pijace odoljevaju vremenu i modernim izazovima. Ni višemilionski gradovi najmodernije urbane sredine ne mogu se zamisliti bez prostora za ono što i dalje zovemo pijacom. Kod nas je za pijacu vjekovima već ustaljen i turski naziv - pazar. Pazar je inače naziv i za nedjelju, kada su se u vrijeme velike imperije najčešće organizovala pijačna okupljanja. Pijace su, pogotovu u većim gradovima, odavno postale svakodnevica, ali se kao na primjer u Prištini i danas zna da je utorak dan kada je na njoj ponuda najbogatija i kupci najbrojniji. A po nepisanom pravilu i cijene ponuđene robe nešto jeftinije. Svaka varoš je nekada imala određeni pazarni dan koji su sa nestrpljenjem iščekivali i prodavci i kupci. Svojevremeno su pojedini prepotenti Prištinci umeli, onako sa visine, da pitaju provincijalce: "Kojim je danom kod vas utorak?". Utorak kod nas na pijačni dan različitim danima se odvija u različitim gradovima. Vodilo se računa da u mjestima koja su blizu jedno drugom pijaca ne bude u istom danu. Ekipa RTK2 se u petak, na pazarni dan obrela na krajnjem jugu Kosova, u Dragašu. Pogledajte reportažu:
Pročitajte više na: http://www.info-ks.net/vijesti/lokalne/77337/ekipa-rtk2-u-dragas-na-pazar-vo-dragas-na-pazar-video
Budimo ponosni, budimo ono sto jesmo :
Mi , sa slavenima nemamo nista zajednicko ( ukljucujuci bosance) , nego smo ponosni sjeverni Albanci, gorstaci kojima su ...oduzeli jezik, ali nikada nam nece oduzeti istoriju i porijeklo , a nece moci da nam oduzmu ni buducnost .
Zivjeo Sandzak, zivjela ujedinjena Albanija !
STANOVNIŠTVO GORE PO POPISI
Selo : 1948 1953 1961 1971 1981 1991 2011
Baćka 222 249 259 311 381 210 52
Brod 2248 2229 1604 1485 1685 1741 1554
Vraništa 755 771 815 884 926 731 352
Globočica 648 683 757 813 1002 968 960
G.Krstec 242 229 247 292 415 437
D.Krstec 223 211 228 270 383 400
Dikance 318 320 349 392 282 257 124
Kruševo 281 319 377 513 645 738 857
Kukaljane %%% %%% %%% %%% %%% %%% 253
Lještane 537 493 513 658 758 679 783
Ljubošta 344 352 384 541 690 799 773
Mljike 461 428 428 455 506 355 92
Orčuša 415 370 396 431 427 221 60
Radeša 753 794 837 884 1279 1226 1224
Rapča 524 518 522 664 972 1050 853
Resteljica 1393 1471 1772 2576 3476 4274 4698
Zli Potok 486 488 532 568 625 619 610
UKUPNO 9 868 9 925 9 920 11 737 14 452 14 705 13 245
Vraništa nas razdvaja, Vraništa nas spaja! Gora ujedinjena kao nikada (video)
Ovih dana glavna vijest u Gori je izgradnja hidrocentrale nedaleko od Vranište. Nezadovoljni odlukom S.O. Dragaš o izgradnji hidrocentrale, mještani Vranište su započeli mirne proteste 22. oktobra, kada su sami izašli na mjestu gdje su počeli radovi i iskazali nezadovoljstvo. Dan kasnije, 23. oktobra, mještanima Vranište su se priključila i ostala gorska naselja, kao i svi naši politički subjekti i istaknuti pojedinci. Nakon protesta naši politički predstavnici su održali zajednički sastanak u Vraništi.
Ogromna podrška stiže i iz dijaspore. Socijalne mreže su pune komentara u znak podrške mirnim protestima.
Protesti će biti nastavljeni sve dok se ne obustave radovi.
Dragaš tako blizu a tako daleko
Poznato je da su se neki zanati razvili u selima pod uticajem geografske sredine i potreba kao što su zidarski, drvodeljski, terzijski i drugi. Međutim, ima i krajeva u nasoj Gori, gde su pored ovih, bile odomaćene i one vrste zanata koje sada vidimo samo u gradovima (kovački, kujunđunđijski, puškarski ). Jedna od takvih oblasti, u kojoj se do skora bili zastupljeni kovački i puskarski zanati , bila je Gora.
U njoj su sela Baćka, Vraništa, Rapča i Kruševo bila glavna središta te radinosti. To ne znači da ovih zanata nije bilo i u drugim naseljima Goranskog kraja. Ima podataka koji ukazuju na to da se svo stanovništvo jednog sela bavilo samo jednim zanatom. Po kazivanju Bajrama Murselja, iz sela Leštane, preci današnjeg stanovništva ovoga sela bavili su se kovačkim zanatom. Kod njih su kaže on, kovali i kupovali zanatske predmete ljudi i sa tetovske strane Šar-Planine. Ostaci šljake u selu Baćka, na mestu nekadašnjih kovačnica svedoče o tome. To što Leštane nema svoje planine takođe, govori da su se oni nekada bavili samo zanatom.
Kakvi su bili ti zanati u Gori? Po tvrđenju starih ljudi oni su bili vrlo raznovrsni, ali su sigurni podaci mogli dobiti samo za puškarski zanat, koji je postojao do najnovijeg vremena. U pomenutim selima Baćka, Vraništa, Kruševo, Rapca i Zli Potok, puškarstvo je bilo vrlo razvijeno još sredinom 19. veka. Tada je u svakom od ovih sela bilo pet do deset puskarskih radnji. Sačuvana je jedna esnafska teskera - dozvola, iz 1859. godine koja glasi na ime Sulejmana, puskara iz sela Vraništa. Dozvolu je izdalo Ministarstvo finansija u Carigradu i naplatilo taksu od deset groša.
Na koji su nacin pravljene stare puske "kremenjace" saznao sam od Muharema Derviševića iz sela Baćka, koji se u ranoj mladosti bavio ovim zanatom. Njegov predak došao je kao puškar iz Elbasana 1501. godine i naselio se u Goranskom selu Baćka u kojoj su i tada već postojale tufegđijske radnje. Alit se seća da su nedaleko od sela bili četiri do pet " ciraka" - točkova, koje je pokretala voda iz Brodske reke. Te male fabrike služile su samo za pokretanje burgija, busilica puscanih cevi, dok su dućani i kovačnice bili u selu. Druga oruđa kojima su se služila pri izradi oružja su: top, čekići , prava i kriva klešta, "mangen", turpija , razni kameni brusevi, gladila i mehovi.
U izradi puščanih cevi "namlija" prolazilo se kroz sledece faze rada:
U izradi puščanih cevi "namlija" prolazilo se kroz sledece faze rada:
Prvo je u dućanu kovano gvožđe, koje su pločama dobijali iz Vranja preko Prizrena. Kovanjem uobličenju puščanu cev vrteli su burgijama koju je pokretao točak. Majstor koji rukuje ovim točkom menjao je postepeno dvanaest burgija raznih dimenzija.
Najpre je, razume se upotrebljavao najmanju, zatim veću itd, sve dok potpuno ne izradi cev. Posle toga dolazi spoljna obrada u dućanu, turpijanje, brušenje, glaćanje , glađenje i proba da li je cev potpuno ispravna. I u ovom procesu se vide postepene faze rada.
Potom sve finiji brusevi, zatim glaćanje smesom peščane prašine, nisadora i ulja (zejtina), koja se stavlja na krpu i time trlja.
Da bi cev dobila sto lepši sjaj taru je vrbovim drvetom sve dotle dok se lice majstora ne ogledne u gvozđu.
Naposletku, dolazi proba da li cev ne propušta vazduh.
To se proveravalo duvanjem. U slučaju da se na površini pojave mehurići pene, moralo se pristupiti kalaisanju iznutra. Razume se , sa ovom popravkom puška se mogla prodati kao ispravna, ali nije imala trajniju vrednost.
Puškari su morali da nabavljaju gotovo sve sirovine iz drugih sela i krajeva . Gvozđe su, kao sto je pomenuto, dobijali su iz Vranja, u čijoj su oblasti postojali samokrvi. Kamen od koga su pravili bruseve, tocila i sitan pesak za glacanje , donosili su na konjima iz Sipovce na Šar- Planini. Kupovali su original esnafske teskere, koju sam dobio od unuka pomenutog Sulejmana Mustafinog iz sela Vraništa, koju je preveo g. Gliša Elezović.
Cak su i drveni ćumur nabavljali u Orgosti, Zapodu i Ociklji, koji je pravljen samo od mekog drveta jove i jele, jer sadrže malo stetnih gasova.
Svaka zanatska kuća imala je svoju radionicu " dućan", međutim, carkovi su pripadali grupi srodnickih kuca. Ali se njima mogli sluziti, uz malu naknadu i puškari iz tog ili drugog goranskog sela, jer je bušenje cevi trajalo samo tri sata.
Postavlja se pitanje i kakve su puške pravili ? Izrađivane su "namilije" puščane cevi, dve vrste : Dajlen ( dugacka puška "BEDI") i Karanfil ( kraća od prve za pet prstiju). Izrada je trajala dva do tri dana. U selu Vranista, Rapča i Kruševo izrađivane su, sem namlija i drugi puščani delovi: obarači, kundaci, a takođe i noževi. Kažu da se pravio i barut od semena munike, lekovitog drveta i neke smese koju su takođe dobijala iz Vranja.
Sve se prodavalo u Prizrenu, a delom u Tetovu i u okolnim selima. U selu Baćka pominju kao kupca pušaka nekog Arsu, prizrenskog trgovca koji je svaku "namliju " plaćao sto pedeset groša.
Sem prizrenskih puškara, koji su kupovali goranske proizvode bilo je i drugih posrednika - trgovca.
Goranci su sami odnosili na konjima oružje i prodavali ga po vašarima i saborima po celoj Turskoj državi.
Goranci su imali svoje puškarske radnje u raznim gradovima Balkanskog poluostrva. Nuhri Mustafa iz Malog Krstaca držao je tufegđijsku radnju u Grčkoj. Za vreme leta on bi dućan u Grčkoj zatvarao i vraćao se u svoje selo, gde je takođe imao puškarski dućan.
U jesen bi potovario na tri konja alat I izrađeno oružje i odlazio ponovo u Grčku. Tako su radili i drugi gornaski puškari.
Sa pojavom fabričke puske - " martinke", puškarstvo se počelo gasiti. Ono je jos neko vreme živelo od lovačkih pušaka i popravke savremenog oružja. Poslednji ostaci puškarstva su se mogli videti u Rapči sve do Drugog Svetskog Rata.
Cuveni majstor Đimšit iz Rapče, koji je izrađivao i savremeno oružje savršene umetničke vrednosti umro je u toku rata. Sa njim je nestao i poslednji puškar u Gori. Jedini ostaci tih zanata su stari alati, koji se mogu još naći. Na njih podsećaju " dućani " sada pretvoreni u sobe.
Uzgred, valja napomenuti, da Goranci nisu bili poznati kao prodavci oružja samo u Prizrenu, nego i kao puškari po raznim gradovima.
Oni se pominju kao glavni puškari u Prizrenu i Debru u devetnaestom veku. Poslednje prizrenske tufegđije poreklom su iz Gore.
Razume se, pošto je u gradu nestalo ovog zanata, oni su se prilagodili drugim poslovima slične prirode. Postali su uglavnom mehaničari.
Na kraju se nameće pitanje zbog čega se puškarstvo odomaćilo i razvijalo u planinskoj Gori? A ne u drugim krajevima koji su za to imali povoljnije uslove?
Moglo bi se pretpostaviti da je na to uticala blizina Prizrena i Tetova, poznatih sredista za izradu oružja u osamnaestom i devetnaestom veku. Nema sumnje , to je bio jedan od uzroka, ali ne i jedini, jer bi se puškarstvo, u tom slučaju, pre razvilo u selima pored gradova, nego u planinskoj i besputnoj Gori.
Druge razloge valja tražiti u starim zanatima i kontinentu stanovnistva. Verovatna je pretpostavka da neki stari zanati vode poreklo jos iz Srednjeg veka, kada su oni, kao što se zna iz starih pisanih spomenika, bili odomaćeni po selima. Pošto se u Gori održalo staro stanovništvo iz toga vremena, što nije običaj sa drugim naseljima oko Prizrena, moze se i to uzeti kao razlog za rano uvođenje i dugo održavanje ovoga novog zanata Turskog vremena. Razume se, zanati se u Gori preobražavani uporedo sa vremenskim potrebama, jedni su išcćezavali, a drugi se pojavljivali. Puškarstvo je poslednja faza u tom razvitku.
Odlazak u pečalbu uticao je na njegovo brže opadanje i konačno napuštanje
